le voyage aux Pays-Bas

anno domini 2011 bila je, izuzev ljubavnog aspekta, jedna velika i beskrajna katastrofa. Zato sam i pobjegla da sperem sjecanja na istu u kisi i izmaglici. Volim ovu zemlju najvise na svijetu. Koliko god ja bila strastveno i temperamentno stvorenje, nisam stvorena za vjecno sunce i vjecnu srecu. Ponekad covjeku ne preostaje nista drugo vec da kupi kesu kolacica sa dzemom (totalni old school), sjedne pored kanala i ceka da pokupi djecu iz skole, dok mu kisica postojano unistava ono puno kose.

***
Holandjani su, realno, najljepsi muskarci na svijetu. Dala sam se ponovo uvjeriti u to dok sam cekala na aerodromu i mogla ih sve redom osmotriti. Moramo biti objektivni i priznati: najljepsi su! Druga je stvar sto meni muska ljepota ne znaci apsolutno nista i sto su mi se oduvijek vise svidjali karizmaticni nosati muskarci aka Jean Reno ili Vincent Cassel. Moj ukus mozda najbolje opisuje moj taata: "Kad ti kazes da je neko zgodan, odmah znam da je uzasan. Ali nema veze, mora i te ljude neko voljeti".

***
povraca mi se od radnji u predbozicnom periodu. povraca! od hrpe ljudi, krpetina i predivnih cipela koje ne mogu sve imati, koliko god ja to planirala. S druge strane, svidja mi se njihov poremeceni sistem vrijednosti kad je rijec o velicinama odjece - ovdje kao od sale stajem u S. Malo sam i krhko stvorenje, sto se kuci nije desilo od...2007? U Amsterdamu mi se obracaju na ruskom, bez da su me culi kako pricam. Vrijeme je da kapituliram - ovo je vec peti put da sam unaprijed Ruskinja, u cetiri razlicite zemlje.

***
oduvijek sam se pitala, gledajuci u osvijetljene prozore nekih meni posebno lijepih zgrada - "sta rade ljudi koji ovdje zive? sta rade upravo sad?". U Holandiji nema potrebe za takvim banalnim pitanjima: ljudi ovdje - kao i ja - ne vjeruju u zavjese, a kako zivim u kraju sa prizemnim kucama, mogu do mile volje imati uvid u to sta oni rade dok prolazim biciklom pored prozora.
Vjetar me siba, a ja uzivam. Ja sam meteoroloski mazohista.
Samo da snijega ne bude, kako samo mrzim snijeg.
Ovdje nema snijega. Ovdje ljudi zderu pomfrit u nenormalnim kolicinama. Ovo je, zaista, moja zemlja snova.

Kako je počeo blog na mom otoku

Počeo je nekad davno, prije nekih 5 godina, kad sam bila neko sasvim drugo biće.

Između tadašnjeg Bića i današnje Inez desila se metamorfoza u vidu nekolicine osoba kojim sam bila, a za neke od njih rado bih se vratila u prošlost i nalupala ih gdje stignem, kad ih se samo sjetim.

(Malo mi ih je i žao, moram priznati.)

Prvobitno blogersko Biće bilo je totalno oduševljeno blogosferom, upoznalo je neke divne i neke ne tako divne ljude i kao prava budala, sipalo prepoznatljive detalje svog života naokolo.

To Biće jurcalo je svijetom u blaženom stanju opuštenosti i neopterećeno bilo čime. Bilo je jako naivno i sve u svemu, krhko i milo u svojim satenskim baletanko-tenicama.

Inez je neko drugi - ima deset kila više nego Biće i zapravo je najbliža plavokosoj Joan Holloway koju je neko teleportirao na jugozapad, prilijepio joj par leđnih tetovaža i obukao je u haljinu u stilu 50ih.

Inez već odavno ne piše. Da li zato što se zakopala u brdo vanposlovnih aktivnosti i sretnu priljepak-simbiozu sa jednim rasnim Bikom, ili možda zato što joj je raniji blog postao izvorom uglavnom ružnih uspomena, ili možda zato što neeeemam inspiracije - tek, Inez piše samo i isključivo rođendanske čestitke malim rođacima ili kurtoazne FB poruke.

A to ćemo od ovog trenutka da promijenimo.

Ne daj se, Inez.