Nakon višemjesečne zabušancije, Inez - vaš omiljeni puotpisac! - opet napada.
U proteklih par mjeseci bila sam jednom u Zagrebu i dva puta u Beogradu. Ti gradovi su dvije različite planete, odmah da kažem (mada sumnjam da je to nekom baš novost). U Zagreb sam išla poslovno, avionom, bila u hotelu na glavnom trgu, imala dosta vremena za sebe, pila kafu na suncu (makar je to bila kava), pohodila muzeje i sve je bilo otmjeno i dandy. U Beograd sam išla poslovno, jednom na koncert, a jednom u sveopšte zezanje. Putovala sam autobusom/autom, što je značilo usputno posmatranje totalnih pripizdina u kojima je vrijeme stalo 1954. a la Loznica, ili mrtvih i sablasnih gradova poput Zvornika, uz povremene poslastice kao što je stajanje u smrdljivim usputnim kafanama, gdje mene pozdravljaju, naravno, na ruskom (dokle???). Beograd znači hostele koji su preslatki i prešarmantni, sa malo manje šarmantnim sustanarima - kao što je Dugokosi Mladić Koji POtroši Svu Vodu Na Svoju Kosu, ili nonšalantna Španjolka koja opet svu svoju kosu ostavlja u tuš-kabini i na podu. Beograd znači i fenomenalne knjižare, šizenje u gay klubovima i malo manje entuzijastičan ples na drum 'n' bass žurkama, nenormalne količine izjedenih pljeskavica i girosa, šetnju dok noge ne otpadnu i predivni, savršeni Kalemegdan (i vozić u njemu).
Eksperimenta radi, nosila sam gotovo istu odjeću u oba grada. Pokazalo se da na zagrebačkim slikama izgledam mnogo manje cool, a mnogo više ufitiljeno. Ali dobro, bila je to poslovna prilika, pa se ne možeš nikad potpuno opustiti.Ali zato možeš na ručku izignorisati kompletan švedski sto, sa izuzetkom crnog rižota, kojeg ćeš smazati u sramotnim količinama. I onda odjuriti u susjedni Algoritam kako bi momku kupila LOTR društvenu igru i knjige o Marvelovim junacima. Za trideset-i-neki rođendan, ne petnaesti.
Beograd ima Supermarket, koji je prijateljičin bivši momak, bijesan što se baš tu morao naći s nama, ocijenio kao opšti fenseraj i preseravanje, sa sve žoharima koji hodaju po hrani. Kako god, u mojoj supi od bundeve, torti od jabuka i crnom čaju nije ih bilo. A mirisanje Vivienne Westwood for Melissa gumenih cipela neprocjenjivo je iskustvo i kompenziralo bi i eventualne žohare.
Prijatelj i ja poželjeli smo stanove na Dorćolu, u zgradici ponad male vinoteke. Tu bismo bili komšije, sjedili na balkončićima u ogrtačima i s viklerima na kosi, a prije večernjeg izlaska popravili bismo se par spratova niže.
Zagreb me nijednom nije inspirisao na pomišljanje gdje bih u njemu živjela.
Frajeri su mi podjednako nezanimljivi u oba grada. Hroničan je nedostatak visokih, nosatih i tamnih, a ja samo takve primjećujem.
Više sam knjiga kupila u Bg (17), ali u Zg me oduševio Profil Megastore (konačan rezultat - 7 knjiga).
Hrana mi je bolja u Bg, bolje sam se zabavila u Bg, Bg generalno pobjeđuje.
Ali zato sam u Zg imala fenomenalno iskustvo koje se ne može zamijeniti ničim u Beogradu. Blizu hotela otkrila sam staro i nimalo preuređeno art-kino. Nekad je to bilo sasvim obično kino, a danas je, sa otrcanim foteljama, smiješnim zidnim lampama u stilu '80-ih (ili čak i prije) i mirisom memle potpuno egzotično i vremeplovično. Pošto sam imala slobodnu i samotnu veče, nakon fišeka fritula s čokoladom (njam!!!), odlučih pogledati Melanholiju koju sam propustila na Sarajevo Film Festivalu. Bila je to posljednja projekcija koju su davali. U kinu nas je bilo svega četvero, sve usamljenici - dakle, savršena atmosfera za von Triera. Od prvog do zadnjeg trenutka, obožavala sam Melanholiju i ne pamtim kad me je neki film toliko obuzeo i oduševio. U zadnje vrijeme postala sam, nažalost, vrlo neselektivna kad je riječ o kinu - izbjegavam samo krajnje smeće i romantične komedije, ali sve ostalo prolazi. Počelo je to od petog dijela "Fast and furious" (a da prethodno nisam pogledala ranija četiri), a nastavilo se sa svim mogućim apokaliptičnim i postapokaliptičnim filmovima koji se samo nižu zadnjih godina. Na mene oni djeluju umirujuće i kao krajnja potvrda, iako su obično budalasti i/ili banalni. Međutim, Melanholija mi je prijala kao, kao....kao giros u 5 ujutro u Beogradu, nakon disco večeri u klubu pod mostom. Dakle, savršeno.
Beograd ima Supermarket, koji je prijateljičin bivši momak, bijesan što se baš tu morao naći s nama, ocijenio kao opšti fenseraj i preseravanje, sa sve žoharima koji hodaju po hrani. Kako god, u mojoj supi od bundeve, torti od jabuka i crnom čaju nije ih bilo. A mirisanje Vivienne Westwood for Melissa gumenih cipela neprocjenjivo je iskustvo i kompenziralo bi i eventualne žohare.
Prijatelj i ja poželjeli smo stanove na Dorćolu, u zgradici ponad male vinoteke. Tu bismo bili komšije, sjedili na balkončićima u ogrtačima i s viklerima na kosi, a prije večernjeg izlaska popravili bismo se par spratova niže.
Zagreb me nijednom nije inspirisao na pomišljanje gdje bih u njemu živjela.
Frajeri su mi podjednako nezanimljivi u oba grada. Hroničan je nedostatak visokih, nosatih i tamnih, a ja samo takve primjećujem.
Više sam knjiga kupila u Bg (17), ali u Zg me oduševio Profil Megastore (konačan rezultat - 7 knjiga).
Hrana mi je bolja u Bg, bolje sam se zabavila u Bg, Bg generalno pobjeđuje.
Ali zato sam u Zg imala fenomenalno iskustvo koje se ne može zamijeniti ničim u Beogradu. Blizu hotela otkrila sam staro i nimalo preuređeno art-kino. Nekad je to bilo sasvim obično kino, a danas je, sa otrcanim foteljama, smiješnim zidnim lampama u stilu '80-ih (ili čak i prije) i mirisom memle potpuno egzotično i vremeplovično. Pošto sam imala slobodnu i samotnu veče, nakon fišeka fritula s čokoladom (njam!!!), odlučih pogledati Melanholiju koju sam propustila na Sarajevo Film Festivalu. Bila je to posljednja projekcija koju su davali. U kinu nas je bilo svega četvero, sve usamljenici - dakle, savršena atmosfera za von Triera. Od prvog do zadnjeg trenutka, obožavala sam Melanholiju i ne pamtim kad me je neki film toliko obuzeo i oduševio. U zadnje vrijeme postala sam, nažalost, vrlo neselektivna kad je riječ o kinu - izbjegavam samo krajnje smeće i romantične komedije, ali sve ostalo prolazi. Počelo je to od petog dijela "Fast and furious" (a da prethodno nisam pogledala ranija četiri), a nastavilo se sa svim mogućim apokaliptičnim i postapokaliptičnim filmovima koji se samo nižu zadnjih godina. Na mene oni djeluju umirujuće i kao krajnja potvrda, iako su obično budalasti i/ili banalni. Međutim, Melanholija mi je prijala kao, kao....kao giros u 5 ujutro u Beogradu, nakon disco večeri u klubu pod mostom. Dakle, savršeno.
Ako nekad budeš u prolazu pored najvećeg nosa kojeg si vidjela u životu, svrati da se upoznamo. :)
ReplyDeletea visina? a tamnoća? treba mi još detalja, u svakom slučaju :)
ReplyDelete