Some like it hot

Iako nisam ni ja fan činjenice da se neprestano osjećam konvekcijski, nije mi mrsko ovakvo vrijeme. Ipak sam dobila barem temperature mojih željenih destinacija rođenja - Brazila ili Australije.

Slušanje bossa nove napokon ima smisla.

Sjedenje na zadnjem spratu zgrade,  u sobi bez ventilatora i klime, nema.

(tješim se da su u sličnim uslovima živjele i radile Carmen i njene kolegice u fabrici)

Nosim prastari Adidas šorc, koji mi je malo povelik, šarenu potkošulju, koja mi je uska i kratka, kosu sam digla i svezala plastičnom šnalom, a crna šminka mi se razmazala oko očiju na najsavršeniji mogući način. White trash look, take me - right here, right now!

Zapadoistok

Nakon višemjesečne zabušancije, Inez - vaš omiljeni puotpisac! - opet napada.

U proteklih par mjeseci bila sam jednom u Zagrebu i dva puta u Beogradu. Ti gradovi su dvije različite planete, odmah da kažem (mada sumnjam da je to nekom  baš novost). U Zagreb sam išla poslovno, avionom, bila u hotelu na glavnom trgu, imala dosta vremena za sebe, pila kafu na suncu (makar je to bila kava), pohodila muzeje i sve je bilo otmjeno i dandy. U Beograd sam išla poslovno, jednom na koncert, a jednom u sveopšte zezanje. Putovala sam autobusom/autom, što je značilo usputno posmatranje totalnih pripizdina u kojima je vrijeme stalo 1954. a la Loznica, ili  mrtvih i sablasnih gradova poput Zvornika, uz povremene poslastice kao što je stajanje u smrdljivim usputnim kafanama, gdje mene pozdravljaju, naravno, na ruskom (dokle???). Beograd znači hostele koji su preslatki i prešarmantni, sa malo manje šarmantnim sustanarima - kao što je Dugokosi Mladić Koji POtroši Svu Vodu Na Svoju Kosu, ili nonšalantna Španjolka koja opet svu svoju kosu ostavlja u tuš-kabini i na podu. Beograd znači i fenomenalne knjižare, šizenje u gay klubovima i malo manje entuzijastičan ples na drum 'n' bass žurkama, nenormalne količine izjedenih pljeskavica i girosa, šetnju dok noge ne otpadnu i predivni, savršeni Kalemegdan (i vozić u njemu). 

Eksperimenta radi, nosila sam gotovo istu odjeću u oba grada. Pokazalo se da na zagrebačkim slikama izgledam mnogo manje cool, a mnogo više ufitiljeno. Ali dobro, bila je to poslovna prilika, pa se ne možeš nikad potpuno opustiti.Ali zato možeš na ručku izignorisati kompletan švedski sto, sa izuzetkom crnog rižota, kojeg ćeš smazati u sramotnim količinama. I onda odjuriti u susjedni Algoritam kako bi momku kupila LOTR društvenu igru i knjige o  Marvelovim junacima. Za trideset-i-neki rođendan, ne petnaesti.

Beograd ima Supermarket, koji je prijateljičin bivši momak, bijesan što se baš tu morao naći s nama, ocijenio kao opšti fenseraj i preseravanje, sa sve žoharima koji hodaju po hrani. Kako god, u mojoj supi od bundeve, torti od jabuka i crnom čaju nije ih bilo. A mirisanje Vivienne Westwood for Melissa gumenih cipela neprocjenjivo je iskustvo i kompenziralo bi i eventualne žohare.
Prijatelj i ja poželjeli smo stanove na Dorćolu, u zgradici ponad male vinoteke. Tu bismo bili komšije, sjedili na balkončićima u ogrtačima i s viklerima na kosi, a prije večernjeg izlaska popravili bismo se par spratova niže.
Zagreb me nijednom nije inspirisao na pomišljanje gdje bih u njemu živjela.
Frajeri su mi podjednako nezanimljivi u oba grada. Hroničan je nedostatak visokih, nosatih i tamnih, a ja samo takve primjećujem.

Više sam knjiga kupila u Bg (17), ali u Zg me oduševio Profil Megastore (konačan rezultat - 7 knjiga).
Hrana mi je bolja u Bg, bolje sam se zabavila u Bg, Bg generalno pobjeđuje.
Ali zato sam u Zg imala fenomenalno iskustvo koje se ne može zamijeniti ničim u Beogradu. Blizu hotela otkrila sam staro i nimalo preuređeno art-kino. Nekad je to bilo sasvim obično kino, a danas je, sa otrcanim foteljama, smiješnim zidnim lampama u stilu '80-ih (ili čak i prije) i mirisom memle potpuno egzotično i vremeplovično. Pošto sam imala slobodnu i samotnu veče, nakon fišeka fritula s čokoladom (njam!!!), odlučih pogledati Melanholiju koju sam propustila na Sarajevo Film Festivalu. Bila je to posljednja projekcija  koju su davali. U kinu nas je bilo svega četvero, sve usamljenici - dakle, savršena atmosfera za von Triera. Od prvog do zadnjeg trenutka, obožavala sam Melanholiju i ne pamtim kad me je neki film toliko obuzeo i oduševio. U zadnje vrijeme postala sam, nažalost, vrlo neselektivna kad je riječ o kinu - izbjegavam samo krajnje smeće i romantične komedije, ali sve ostalo prolazi. Počelo je to od petog dijela "Fast and furious" (a da prethodno nisam pogledala ranija četiri), a nastavilo se sa svim mogućim apokaliptičnim i postapokaliptičnim filmovima koji se samo nižu zadnjih godina. Na mene oni djeluju umirujuće i kao krajnja potvrda, iako su obično budalasti i/ili banalni. Međutim, Melanholija mi je prijala kao, kao....kao giros u 5 ujutro u Beogradu, nakon disco večeri u klubu pod mostom. Dakle, savršeno. 

le voyage aux Pays-Bas

anno domini 2011 bila je, izuzev ljubavnog aspekta, jedna velika i beskrajna katastrofa. Zato sam i pobjegla da sperem sjecanja na istu u kisi i izmaglici. Volim ovu zemlju najvise na svijetu. Koliko god ja bila strastveno i temperamentno stvorenje, nisam stvorena za vjecno sunce i vjecnu srecu. Ponekad covjeku ne preostaje nista drugo vec da kupi kesu kolacica sa dzemom (totalni old school), sjedne pored kanala i ceka da pokupi djecu iz skole, dok mu kisica postojano unistava ono puno kose.

***
Holandjani su, realno, najljepsi muskarci na svijetu. Dala sam se ponovo uvjeriti u to dok sam cekala na aerodromu i mogla ih sve redom osmotriti. Moramo biti objektivni i priznati: najljepsi su! Druga je stvar sto meni muska ljepota ne znaci apsolutno nista i sto su mi se oduvijek vise svidjali karizmaticni nosati muskarci aka Jean Reno ili Vincent Cassel. Moj ukus mozda najbolje opisuje moj taata: "Kad ti kazes da je neko zgodan, odmah znam da je uzasan. Ali nema veze, mora i te ljude neko voljeti".

***
povraca mi se od radnji u predbozicnom periodu. povraca! od hrpe ljudi, krpetina i predivnih cipela koje ne mogu sve imati, koliko god ja to planirala. S druge strane, svidja mi se njihov poremeceni sistem vrijednosti kad je rijec o velicinama odjece - ovdje kao od sale stajem u S. Malo sam i krhko stvorenje, sto se kuci nije desilo od...2007? U Amsterdamu mi se obracaju na ruskom, bez da su me culi kako pricam. Vrijeme je da kapituliram - ovo je vec peti put da sam unaprijed Ruskinja, u cetiri razlicite zemlje.

***
oduvijek sam se pitala, gledajuci u osvijetljene prozore nekih meni posebno lijepih zgrada - "sta rade ljudi koji ovdje zive? sta rade upravo sad?". U Holandiji nema potrebe za takvim banalnim pitanjima: ljudi ovdje - kao i ja - ne vjeruju u zavjese, a kako zivim u kraju sa prizemnim kucama, mogu do mile volje imati uvid u to sta oni rade dok prolazim biciklom pored prozora.
Vjetar me siba, a ja uzivam. Ja sam meteoroloski mazohista.
Samo da snijega ne bude, kako samo mrzim snijeg.
Ovdje nema snijega. Ovdje ljudi zderu pomfrit u nenormalnim kolicinama. Ovo je, zaista, moja zemlja snova.

Kako je počeo blog na mom otoku

Počeo je nekad davno, prije nekih 5 godina, kad sam bila neko sasvim drugo biće.

Između tadašnjeg Bića i današnje Inez desila se metamorfoza u vidu nekolicine osoba kojim sam bila, a za neke od njih rado bih se vratila u prošlost i nalupala ih gdje stignem, kad ih se samo sjetim.

(Malo mi ih je i žao, moram priznati.)

Prvobitno blogersko Biće bilo je totalno oduševljeno blogosferom, upoznalo je neke divne i neke ne tako divne ljude i kao prava budala, sipalo prepoznatljive detalje svog života naokolo.

To Biće jurcalo je svijetom u blaženom stanju opuštenosti i neopterećeno bilo čime. Bilo je jako naivno i sve u svemu, krhko i milo u svojim satenskim baletanko-tenicama.

Inez je neko drugi - ima deset kila više nego Biće i zapravo je najbliža plavokosoj Joan Holloway koju je neko teleportirao na jugozapad, prilijepio joj par leđnih tetovaža i obukao je u haljinu u stilu 50ih.

Inez već odavno ne piše. Da li zato što se zakopala u brdo vanposlovnih aktivnosti i sretnu priljepak-simbiozu sa jednim rasnim Bikom, ili možda zato što joj je raniji blog postao izvorom uglavnom ružnih uspomena, ili možda zato što neeeemam inspiracije - tek, Inez piše samo i isključivo rođendanske čestitke malim rođacima ili kurtoazne FB poruke.

A to ćemo od ovog trenutka da promijenimo.

Ne daj se, Inez.